Od čega pčele spravljaju med? Da bi proizvela med, pčela obilazi cvjetove sišući njihov nektar, koji prenosi u svojoj utrobi, u tzv. mednom mjehuru. Nektar je slatki sok koji luče nektarije, posebne žlijezde na cvjetovima medonosnog bilja, koji poput mamca privlači medonosne pčele. Hemijski sastav nektara kao i koncentracija šećera u njemu različit je, i ponajprije ovisi prije o pojedinoj vrsti medonosnog bilja. Medni mjehur je vrećasto proširenje organa za probavu, nalazi se u prednjem dijelu stomaka, ali sasvim odvojeno od njega. U pun medni mjehur stane oko 50 mm3 nektara, a za jedan kilogram meda potrebno je oko 45.000-60.000 punih mednih mjehura. Međutim, kako je medni mjehur rijetko posve pun, a i tokom leta pčela potroši dio nektara koji nosi, za jedan kilogram meda potrebno je oko 150.000 tovara nektara u mednom mjehuru, odnosno isto toliko letova.
Kako pčele proizvode med? Šećer, kao sastavni dio nektara uzetog sa cvjetova, počinje se hemijski mijenjati još u mednom mjehuru pčele, što predstavlja prvu etapu u stvaranju meda iz cvjetnog nektara. Prije nego se nektar obradom pretvori u med, iz njega se uklanja najveći dio vode pomoću procesa isparavanja. Pčele odlažu nektar u izgrađene voštane ćelije saća, ali samo do polovice ćelije kako bi suvišna voda iz nektara što prije isparila. Dodatno, mašući krilima pčele ubrzavaju taj proces. Istovremeno, zbog djelovanja fermentacije povećava se prirodna koncentracija šećera u nektaru, što kroz neko vrijeme dovodi do zgušnjavanja i njegovog pretvaranja u ono što nazivamo med. Med sa niskim sadržajem vode može se trajno održati na tamnom mjestu – nepokvaren i jestiv med u zatvorenim teglicama pronađen je u Tutankamonovoj faraonskoj grobnici.
Kiselost kod nezrelog meda je uzrokovana većim procentom vode u njemu. U nektaru ima 40-80% vode, čiji udio treba smanjiti na oko 18%, koliko je ima u zrelom medu. Pčele odstranjuju vodu tako što kapi nektara raspoređuju na ćelije saća i premještaju ih sa ćelije na ćeliju više puta, sve dok suvišna voda ne ispari i udio vode na padne ispod 20%. Čim se to desi, pčele voskom zapečate tu ćeliju s medom. Za preradu 1 kg nektara potreban je prostor u koji bi se moglo smjestiti oko 2,5-3 kg meda.
Pčelinji med sastoji se od 41% voćnog (fruktoza), 34% grožđanog (glukoza) i 1-2% tršćanog (saharoza) šećera, 18% vode i 6% drugih materija, kao što su enzimi, aminokiseline, organske kiseline, minerali (Fe, Mg, Ca, Na, K, P, Co, Ni, Zn, Cu, J, Cr, Se), vitamini (C, D, E, K, B1, B2, B5, B6), flavonoidi, eterična ulja, polenska zrnca, prirodni antibiotici i dr.). U medu je do sada identificirano preko 180 različitih sastojaka.
Brojna istraživanja dječije prehrane dokazala su da su djeca koja su konzumirala med pokazivala brži napredak u rastu i razvoju, težini i visini u odnosu na djecu koja nisu jela med. Dnevna doza zavisi od uzrasta i težine djeteta. Preporučuje se 1-2 g meda/kg tjelesne težine u tri ili više obroka. Tamniji med, bogatiji mineralima, preporučuje se za poboljšanje krvne slike. Svjetliji med preporučuje se za poboljšanje varenja.
Kristalizacija meda dokaz je prirodnog porijekla meda. Kristalizacija meda nastaje kada se molekule glukoze u medu pretvaraju u čvrstu tvar, odnosno kristale. Kristalizacija meda zahvata samo jedan sastavni dio meda, tzv. dekstrozu, dok tzv. levuloza i dalje ostaje u tekućem stanju i tvori tanki tekući sloj oko postojećih kristala dekstroze. Kristalizacija se odvija brže ukoliko u medu ima više glukoze nego fruktoze, a dekristalizacija se vrši na temperaturama do 40˚C.
Med se nikad ne jede metalnom kašikom, jer tako gubi vrijedne osobine. Također, na temperaturi iznad 41°C med gubi ljekovita svojstva, pa nema nikakvog smisla dodavati ga u vruće napitke. Ako se med uzima bez tekućine, poželjno je držati ga u ustima sve dok se ne otopi pa tek onda gutati. Ukoliko se uzima sa tekućinom, treba pustiti da se potpuno otopi u tekućini jer će samo tako naš organizam u potpunosti iskoristiti dragocjene ljekovite tvari iz meda.
U sezoni medenja pčele skladište med u svojoj košnici. Rijetko ga jedu jer dovoljno hrane dobijaju „na poslu”, van košnice! Pčele se medom hrane tokom zime. Najviše ga troše u oktobru, pred početak zimske sezone mirovanja, te u martu, pred proljetni početak sezone medenja. U sezoni medenja hrane se uglavnom nektarom – kao osnovnim izvorom energije, i polenom – kao izvorom proteina. Početkom proljetne sezone 70% pčela u košnicu unosi vodu, 20% unosi nektar, a 10% polen. Pčele u povoljnim prilikama proizvode znatno više meda u odnosu na količinu koja im je potrebna za prehranu. Višak meda ostavljaju pčelarima, što je cilj praktičnog pčelarstva.
Višak meda koji proizvedu pčele u stacionarnim pčelinjim društvima iznosi oko 10-20 kg po košnici u toku jedne sezone s prosječnim uvjetima ispaše. Med koji proizvode pčele u stacionarnim (nepomičnim) košnicama spravljen je od više vrsta nektara sa različitih biljaka i ima veću ljekovitu vrijednost. Prinos viška meda može se povećati na 50-100 kg po košnici ukoliko se pčele tokom sezone sele sa jedne ispaše na drugu. Med proizveden na ovaj način uglavnom je jednosortan, što znači da je nastao od nektara jedne biljne vrste.
Savremeni tip košnice patentirao je 1851. godine Amerikanac Lorenco Langstrot. Prije toga, za vrijeme skupljanja meda većina dotadašnjih košnica morala se razoriti, zajedno sa kolonijom.
Skupljanje meda vjerovatno je jedno od najstarijih zanimanja, zastupljeno u mnogim kulturama i civilizacijama. U Nepalu je takva praksa integralni dio kulture naroda Gurung već hiljadama godina. Obronci Himalaja u Nepalu domaćini su kolonijama velike medonosne pčele Apis laboriosa. Ovaj opasan posao penjanja i sakupljanja mednog saća sa oštrih okomitih litica lokalni seljaci-pčelari obavljaju dva puta godišnje, i to predstavlja pravu turističku atrakciju.
Pčele i ljudi su usko povezani, a korist koju ljudi imaju od pčela je višestruka. Među 1.000.000 vrsta insekata na našoj planeti pčela je jedini insekt koji proizvodi hranu za ljude. Med je jedini prehrambeni proizvod za ljude koji se nikada ne kvari. Med je jedina punovrijedna hrana koja sadrži sve tvari potrebne materije za održavanje ljudskog života, uključujući i vodu. Med je i jedina hrana koja sadrži pinocembrin, jedinstveni flavonoidni antioksidant čije je djelovanje udruženo s poboljšanjem moždane funkcije.
Matična mliječ (engl. „royal yelly“, franc. „gelee royale“) proizvod je ždrijelnih žlijezda mladih pčela radilica od šestog do petnaestog dana starosti. U velikim količinama je stvaraju za vrijeme obilne polenske ispaše. Matična mliječ je najvredniji pčelinji proizvod kojim pčele hrane maticu od prvog dana pojave larve pa sve do kraja života matice. Svježa matična mliječ je guste kremaste konzistencije žućkasto-bijele boje, specifičnog mirisa i bez izražajnog okusa. Radi se o jedinstvenom fenomenu prirode da hrana određuje buduće anatomske, funkcionalne i socijalne karakteristike žive jedinke unutar društva. Zahvaljujući matičnoj mliječi matice mogu živjeti 50 duže od ostalih pčela te dnevno nositi oko 2.000 jajašca. Matična mliječ je „jedna od najbolje čuvanih tajni prirode“ i nije je moguće sintetizirati industrijski. Kontinuirano privlači pažnju naučnika i potrošača, posebno u nekim zemljama dugovječnih ljudi, poput Japana, gdje se godišnje troši na stotine tona ovog proizvoda. Dokazano je da matična mliječ ima blagotvoran učinak na poboljšanje zdravlja i u liječenju mnogih bolesti kod ljudi. Moderna spektrometrijska analiza dokazuje više od 185 organskih supstanci u matičnoj mliječi, a neke od njih su prepoznate kao unikatne i posebno vrijedne: 10-hidroksidekanoična kiselina, rojalaktin, rojalizin, kompleks proteina nazvanih „glavni proteini matične mliječi“ (MJRP)… Matična mliječ je prirodni stimulator koji sadrži visoku koncentraciju dragocjenih vitalizirajućih bioloških aktivnih tvari, pokazuje antiupalna, antimikrobna i antitumorska svojstva, djeluje imunoprotektivno i povećava otpornost organizma na infekcije, stimulira i potiče rast i aktivnost organa genitalnog sistema, stimulira rad nervnog sistema, ubrzava metabolizam masti i snižava razine holesterola, povećava tjelesnu izdržljivost i smanjuje zamor, utječe na normalizaciju krvnog pritiska i šećera u krvi, potiče brže zarastanje kostiju i rana, potiče obnavljanje ćelija jetre i štiti ih od oštećenja… Ovaj dragocjeni prirodni dodatak prehrani mogu koristiti skoro svi. „Neka hrana bude lijek i neka lijek bude hrana“.
Propolis je smolasta tvar koja obavija pupove različitih biljnih vrsta. Propolis sadrži više od 60 različitih prirodnih hemijskih supstanci. Skupljanje propolisa obavljaju specijalizirane pčele skupljačice u zadnjoj fazi života. Količina propolisa koju skupi jedno pčelinje društvo ovisi o sklonosti društva za skupljanje propolisa, potrebi društva za propolisom i o vrsti rastinja koje pčele posjećuju. Neke vrste pčela (npr. kavkaska pčela) skupljaju velike količine propolisa, što otežava rad pčelara u košnici. Propolisom pčele oblažu (propoliziraju) i zatvaraju pukotine u košnici, poliraju unutarnje stijenke košnice te oblažu/balzamiraju životinje koje ubiju u košnici, a nisu ih u stanju izvući van košnice (npr. miševi). Kako je košnica skučen, gusto naseljen prostor prosječne temperature oko 32-35°C sa visokim stupnjem vlažnosti, u njoj prevladavaju idealni uvjeti za širenje bolesti. Međutim, kako propolis ima antibakterijsko i antivirusno djelovanje, njegovim isparavanjem u košnici pčele se štite od bolesti. Posebnost propolisa je da bakterije na njega ne razvijaju otpornost, što je inače značajan nedostatak sintetskih antibiotika. Propolis pokazuje i antioksidativno djelovanje. Pčelar višak propolisa skuplja za vlastite potrebe. Propolis se koristi samostalno ili u kombinaciji s drugim pčelinjim proizvodima, za prevenciju i liječenje mnogih bolesti, a naročito blagotvorno djeluje na zacjeljivanje rana i upala.
Vosak je proizvod voskovnih žlijezda pčela starosti između 12 i 18 dana. Radilice ga žvakanjem oblikuju i njime grade saće, koje stavljaju jedno do drugog. Ako se kojim slučajem raspored saća poremeti ili poruši, na tom mjestu pčele odmah počinju graditi novo. Svježi vosak je bijele boje, na zraku promijeni boju u prepoznatljiviju žutu. Pčelinji vosak je u biti prirodna, jedinstvena, zdrava i u potpunosti jestiva ekološka ambalaža za med. Viškovi pčelinjeg voska koriste se u medicini, farmaciji, stomatologiji, kozmetici, slikarstvu, hemijskoj, tekstilnoj, prehrambenoj, kožarskoj, elektroindustriji itd.
Pčelinji otrov proizvode mlade pčele u prve dvije sedmice života. Nakon toga, otrov ostaje na zatku pčele do kraja životnog ciklusa ili do situacije kad se pčela mora braniti, pa ga preko žaoke ispušta na neprijatelja. U vrećici – spremniku otrova nalazi se oko 0,3 do 0,5 mg pčelinjeg otrova složenog hemijskog sastava, vrlo karakterističnog mirisa i gorko-kiselkastog okusa. Djelovanje visokih doza pčelinjeg otrova nije u potpunosti istraženo, ali se smatra da više od 300-400 uboda za prosječnog čovjeka može predstavljati smrtonosnu dozu. U istoj količini pčelinji otrov je oko 30% aktivniji od npr. zmijskog otrova. Samo pčele radilice mogu ubosti, i to čine samo ako osjećaju da su u opasnosti. Trutovi nemaju žaoku, a matice imaju – ali budući da nikada ne napuštaju košnicu, nisu ni u opasnosti niti u situaciji da je koriste, osim za ubijanje konkurentskih matica. Dok u većini slučajeva pčele umiru nakon što ubodu čovjeka (jer se žaoka „zakači“ za ljudsku kožu i istrgne se iz tijela pčele), većina pčela ne umre nakon što ubode druge insekte ili životinje.
U narodnoj medicini pčelinji otrov primjenjuje se kao antireumatik, a novija istraživanja primjene pčelinjeg otrova u liječenju pokazuju da pčelinji otrov ublažava bol, snižava krvni pritisak, snižava holesterol u krvi, povećava radnu sposobnost i drugo. Istraživači sa Vašington univerziteta u Sent Luisu, SAD, dokazali su da je melitin, sastojak pčelinjeg otrova, efikasan protiv virusa HIV-a. Istraživači sa Univerziteta u Sao Paolu utvrdili su da pčelinji otrov ublažava bol kod reumatoidnog artritisa, upalne bolesti zglobova, tako što dovodi do povećanja lučenja glukokortikoida, hormona koji ima protivupalno djelovanje. Iako još nema rezultata velikih kliničkih studija, u SAD-u se apiterapija pčelinjim otrovom dosta često koristi u tretmanu multiple skleroze, kao alternativa interferonskoj terapiji.
Polen (pelud, cvjetni prah) proizvode cvjetajuće biljke, a skupljaju pčele. Polen pčelama služi za ishranu pčelinjeg legla i ishranu mladih pčela. Polen je izvor proteina od kojih mlade pčele proizvode matičnu mliječ. Osim proteina, kojih u polenu ima oko 27%, u polenu ima još 13% aminokiselina, oko 15% glukoze i fruktoze te oko 5% masti. Polen sadrži sve bitne minerale i vitamine te enzime. Zbog svog sastava polen je veoma hranjiv i ljekovit. Ukoliko u košnici nema polena, onemogućen je razvoj pčelinjeg legla i generalno pčelinje zajednice. Za godišnje potrebe košnice treba osigurati do 30 kg polena. Pčele skupljaju polen sa cvjetova i prenose ga u košaricama smještenim na stražnjim nožicama. Postoji i manji dio pčela sakupljačica koje sakupljaju samo polen. Neke medonosne biljke naročito su bogate kvalitetnim polenom (voće, bijela djetelina, kesten), pa ga u vrijeme njihovog cvjetanja pčele skupljaju u većim količinama, te pčelari tada mogu odvojiti višak. Med pomiješan sa 30% polena uz dodatak matične mliječi i propolisa predstavlja vrlo vrijedan medicinski napitak.
Svi pčelinji proizvodi koje ljudi upotrebljavaju ili konzumiraju predstavljaju samo 20% koristi koje imamo od pčela. Preostalih 80% koristi pčele daruju ljudima u vidu oprašivanja. Dokazano je da pčele imaju ekološki nezamjenjivu ulogu kao promotori očuvanja bioraznolikosti putem oprašivanju bilja, čime se postižu nekoliko puta veći prinosi sjemena, plodova voća i povrća. Oprašivanje znači da pčele prenose polen (muške spolne stanice biljaka) do ženskih dijelova na cvjetovima drugih biljaka iste vrste, omogućavaju oplodnju i nastanak ploda. Tako oprašene biljke daju plodove koji su veći, ljepšeg izgleda, pravilnijeg oblika, boljeg ukusa i arome, sadrže više šećera, vitamina, mikroelemenata, bjelančevina, mineralnih materija i dr. Jaka i zdrava pčelinja zajednica tokom jednog dana može oprašiti do 3.000.000 cvjetova. Pčele oprašuju oko 80% biljaka koje se oprašuju insektima, ukupno oko 20.000 biljnih vrsta, pa bi nestanak pčela imao kataklizmičke posljedice.
Kako bi pravilno funkcionirala i imala zdravu, mirnu zajednicu, jedna prosječna košnica u godini dana treba oko 120 kg nektara te oko 20-30 kg polena. Pretjerana kultivacija bilja uz pretjeranu upotrebu pesticida, pogotovo u razvijenim zemljama, te masovno plantažiranje kukuruza ili monokultura generalno dovodi do smanjenja biološkog diverziteta i desetkovanja pčelinje populacije, a to se negativno odražava na cjelokupnu ekološku ravnotežu. Pčele danas u mnogim zemljama doslovno gladuju!
Pčele su nezaobilazna karika u lancu stvaranja čak 75% prehrambenih proizvoda. Svjetska organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) procjenjuje da se 71 od 100 usjeva koji čine 90% svjetske prehrane oprašuje pčelama. Globalni doprinos pčela procjenjuje se u stotinama milijardi dolara godišnje. Svaki treći zalogaj koji konzumiramo u svojoj prehrani ovisan je o pčeli, odnosno o pčelinjem oprašivanju voća, orašastih plodova i povrća. Enormni gubici pčelinjih zajednica u posljednjih nekoliko godina itekako su razlog za zabrinutost. U tom smislu bolje shvatamo Alberta Ajnštajna kada je rekao da bi „u slučaju da nestanu pčele, čovjeku preostalo još samo četiri godine života!“
Tokom posljednjih desetak godina kolonije pčela počinju rapidno nestajati, iz još nepoznatih razloga. Kod tzv. „poremećaja izumiranja kolonije“ milijarde odraslih pčela radilica napuštaju svoje kolonije da se više nikada ne vrate u svoju košnicu. U koloniji ostaju samo matica i mlade pčele. Nakon što se prvobitno javio u SAD-u, gdje je doveo do redukcije pčelinje populacije za 30-90%, poremećaj se prenio i na evropski kontinent.
